Odlukom od 15. listopada 2004. godine Hrvatski sabor proglasio je 22. rujna - Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama kao spomendan na dan kada je u zgradi Općinskog suda u Zagrebu, 22. rujna 1999. godine, Mato Oraškić usmrtio sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu supruge od koje se razvodio Hajru Prohić i suprugu Gordanu Oraškić, te teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Problematika nasilja prema ženama i nasilja u obitelji kontinuirano je u fokusu rada Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova bilo da se radi o postupanju po pritužbama žrtava, vlastitoj inicijativi ili kroz aktivno sudjelovanje u javnim raspravama i davanje prijedloga za poboljšanje zakona koji reguliraju zaštitu žrtava od nasilja i sankcioniranje počinitelja, kao i aktivnostima usmjerenima ka prevenciji nasilja.

Pravobraniteljica pozdravlja najnovije izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a kojima su se otklonili neki od ključnih nedostataka u području učinkovitog suzbijanja rodno utemeljenog nasilja. Međutim, Pravobraniteljica ponovo upozorava kako ključ rješenja problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Naime, nerijetko se teška nasilnička djela rodno utemeljenog nasilja procesuiraju prekršajno dok se ozbiljni slučajevi spolnog, obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja niti ne prepoznaju dok ne bude prekasno, a tada već svjedočimo femicidu.

Pravobraniteljica kroz ovo priopćenje ponovno izražava ozbiljnu zabrinutost zbog eskalacije ubojstava žena od strane bliskih osoba u 2022. godini, a na što je već u više navrata upozoravala tijekom godine. Prema statističkim podacima koje Pravobraniteljica vodi u okviru Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu i izvještavanje o slučajevima ubojstava žena – „Femicide Watch“, u 2022. godini ubijeno je od strane bliskih osoba već 12 žena (11 državljanki RH i jedna talijanska državljanka). Prema odnosu žrtve i počinitelja, u šest slučajeva sinovi su ubili svoje majke, u dva slučaja poznanik/prijatelj je ubio svoju poznanicu/prijateljicu, dok su u četiri slučaja počinitelji bili sadašnji/bivši supruzi. Prema dobnoj statistici, najviše ubijenih žena bile su starije od 50 godina – ukupno osam. Što se tiče prethodnih godina, statistika se kreće između 10 i 20 ubijenih žena na godišnjoj razini, s tim da je broj žena ubijenih od strane intimnih partnera u ukupnom broju ubijenih žena od strane bliskih osoba skoro uvijek preko 50%.   

Pravobraniteljica je svojim ispitnim postupcima te analizama okolnosti koje su prethodile slučajevima femicida, a koje je poduzimala u okviru Promatračkog tijela „Femicide Watch“, učestalo utvrđivala da tragične posljedice kod obiteljskog, partnerskog i općenito nasilja muškaraca prema ženama, u najvećem broju slučaja nastupaju kada neko tijelo iz sustava prevencije, zaštite žrtve i/ili progona počinitelja zakaže, odnosno izvrši krive procjene rizika za žrtvu ili ne poduzme sve mjere iz djelokruga svojih nadležnosti. Također je utvrđivala kako mjere opreza nisu bile dostatno sredstvo zaštite žrtava nasilja u obitelji ili drugih oblika rodno utemeljenog nasilja te da nisu ostvarivale svoju svrhu. Osim poteškoća vezanih uz pravilnu procjenu rizika i procjenu očekivanja da se svrha može ostvariti određenom mjerom opreza, osobito se problematičnom pokazivala okolnost da se pridržavanje izrečenih mjera opreza provjeravalo na temelju razgovora sa žrtvom, umjesto s počiniteljem. Smatrajući da bi naglasak kod provjera o kršenju izrečenih mjera uvijek trebao biti na počinitelju i na njegovom socijalnom okruženju, njegovoj bližoj i daljoj rodbini i prijateljima, a samo alternativno i uz njenu izričitu suglasnost na žrtvi, Pravobraniteljica se zalagala da se pravilnikom kojim se uređuje način provjere pridržavanja pojedinih mjera opreza provjera proširi i na osobu kojoj je mjera izrečena te druge osobe koje mogu imati saznanja o kršenju izrečene mjere, što je tijekom 2021. godini i učinjeno.

Promatrajući pojavnost nasilja prema ženama, Pravobraniteljica ukazuje na to da se općenito broj kaznenih djela nasilja među bliskim osobama u razdoblju od posljednjih 7 godina gotovo utrostručio (nakon nešto više od 2.000 evidentiranih djela u 2015., u 2021. godini broj kaznenih djela nasilja među bliskim osobama je premašio 6.000). Pritom, 79% žrtava čine žene, što nedvojbeno upućuje na rodnu utemeljenost ove vrste nasilja. Za potpunije razumijevanje trendova vezanih uz nasilje u obitelji treba imati na umu da se istovremeno s porastom kaznenih djela, broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji, kao blažeg oblika nasilja, u istom razdoblju skoro prepolovio (sa skoro 14.000 u 2015. na 8.000 u 2021.). 

Navedeni višegodišnji trend smanjenja broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite, uz višegodišnji i kontinuirani porast slučajeva u području kazneno-pravne zaštite, upućuje stoga i na zaključak na koji Pravobraniteljica već godinama upozorava da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične.
 
Ovakav prekršajno-pravni sustav ne ispunjava zapravo svoju preventivnu prirodu i ne nudi učinkovit i brz odgovor na nasilje, već ga brutalizira i seli iz sfere prekršajnog u sferu kaznenog zakonodavstva. 

Navedeni fenomen posljedica je, između ostalog, nepostojanja učinkovitih i sustavnih mjera prevencije nasilja izvan pravosudnog sustava i nedovoljnog ulaganja u programe dugotrajne i kvalitetne resocijalizacije počinitelja, kao i činjenice da se prevenciju svodi na skoro isključivo novčano ili uvjetno kažnjavanje obiteljskih nasilnika bez jasne zakonodavne i obrazovne strategije sprječavanja rodno-utemeljenog nasilja.

Stoga je neminovan zaključak kako se kod navedenih povećanja broja kaznenih djela ne radi samo o senzibilizaciji i edukaciji policije te porasta svijesti društva o potrebi prijavljivanja, već i o navedenim nedostacima u sustavu, prvenstveno zbog kroničnog nedostatka preventivnih mehanizama izvan pravosudnog sustava, kroničnih nedostataka edukacije i senzibilizacije društva te općenito kvalitetne i stručne analize uzroka nasilja.

Takav sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji svoje slabe točke pokazuje posebice u doba krize kao što je ova pandemijska. Sve upućuje na potrebu za poduzimanjem nužnih promjena u cjelokupnom sustavu, sukladno preporukama Pravobraniteljice koja na ovaj problem upozorava već godinama. 

Jedno od ključnih, a zanemarenih pitanja je i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova, odnosno primjena postojećih propisa. Pravobraniteljica već godinama ističe stajalište da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama (tzv. zakonskim maksimumima), čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. No, preduvjet za ovakvu penalnu politiku jest ustrojen učinkovit sustav rane prevencije i resocijalizacije počinitelja te zajednički stav i shvaćanje pravosuđa o tome što je to nasilje u obitelji i zašto je ono rodno utemeljeno, iz čega bi proizašla pravilna selekcija slučajeva koji zaslužuju biti kažnjeni.

Sve upućuje na potrebu za poduzimanjem nužnih promjena u cjelokupnom sustavu, posebice u sustavu prevencije i suzbijanja nasilja prema ženama sukladno preporukama Pravobraniteljice koja na ovaj problem upozorava već godinama.

Prema stajalištu Pravobraniteljice četiri su osnovna temelja učinkovite borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i njegovih uzroka: 1. Rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja, te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja (uz jačanje svih nacionalnih preventivnih  mehanizama); 2. Društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman; 3. Sveobuhvatna edukacija pravosuđa i svih drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju, kao i sustavna edukacija o nenasilnim metodama rješavanja sukoba i prihvaćanja različitosti koja mora biti integrirana u obrazovni sustav na svim društvenim razinama; 4. Nulta tolerancija na rodno utemeljeno nasilje, odnosno najstroža primjena postojećih propisa uz izricanje kazni u okvirima zakonskih maksimuma. 

No, preduvjet za primjenu opisane stroge penalne politike, osim ustrojavanja učinkovitog sustava rane prevencije i resocijalizacije počinitelja te edukacije, traži i zauzimanje zajedničkog stava i shvaćanja pravosuđa o tome što je to nasilje u obitelji i zašto je ono rodno utemeljeno, iz čega bi proizašla pravilna selekcija onih slučajeva koji zaslužuju biti kažnjeni.

Pravobraniteljica ponovo naglašava kako bi pravosudna represija i kažnjavanje trebali biti zadnja opcija u borbi protiv ove vrste nasilja i izuzetak, a ne pravilo. Samim tim, kazne bi bile strože i društvena poruka nulte tolerancije na (obiteljsko) nasilje jasnija. 

Iz medija:
RTL.hr, 22.9.2022.
Nacional.hr, 22.9.2022. (1)
Nacional.hr, 22.9.2022. (2)
HRT.hr, 22.9.2022.
24sata.hr, 22.9.2022.
GlasIstre.hr, 22.9.2022.
Nacional.hr, 22.9.2022. (3)
SlobodnaDalmacija.hr, 22.9.2022.
Globalnovine.eu, 30.9.2022.