Rad i zapošljavanje | JAVNA PRIOPĆENJA | 27.04.2022.

Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu - 28. travnja

Međunarodna organizacija rada (ILO) od 2003. godine obilježava Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu, 28. travnja, kako bi naglasila važnost prevencije nesreća i bolesti na radu. Zdravlje i sigurnost na radu jedan su od preduvjeta za očuvanje ukupnog ljudskog zdravlja i sigurnosti te istovremeno doprinose i boljim ekonomskim rezultatima, kako poduzeća, tako i gospodarstva u cjelini. Rizici za zdravlje i sigurnost na radu proizlaze iz vrste rada i radnih uvjeta, a neminovno je da su zdravlje i sigurnost na radu radi spolnih razlika, ali i rodnih društvenih normi, različiti za muškarce i žene. Zbog toga, kako navodi Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA), te razlike zahtijevaju i drugačiji pristup zaštiti na radu. Prema EU-OSHA žene u odnosu na muškarce rade u specifičnim sektorima i vrstama posla, u većoj mjeri moraju usklađivati obaveze koje proizlaze iz privatnog i profesionalnog života, nedovoljno su zastupljene na upravljačkim pozicijama, fizički se razlikuju od muškaraca te rade poslove za koje se pogrešno pretpostavlja da su sigurniji i lakši, a sve to često dovodi do toga da se rizici za zdravlje i sigurnost žena ne prepoznaju, a radno opterećenje i rizici povezani sa stresom za žene na radnom mjestu često se podcjenjuju.

Jedan od rizika za zdravlje i sigurnost na poslu, a koji je snažno rodno uvjetovan tiče se uznemiravanja i posebno spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Konvencija protiv nasilja i uznemiravanja, 2019. (br. 190) koju je donijela Opća konferencija Međunarodne organizacije rada prepoznaje pravo svih na svijet rada bez nasilja i uznemiravanja, uključujući rodno utemeljeno nasilje i uznemiravanje te ističe da nasilje i uznemiravanje u svijetu rada mogu predstavljati kršenje ili zlouporabu ljudskih prava te da predstavljaju prijetnju jednakim mogućnostima, što je neprihvatljivo i nespojivo s dostojanstvenim radom. Nasilje i uznemiravanje u svijetu rada utječu na čovjekovo psihološko, fizičko i seksualno zdravlje, dostojanstvo te obiteljsko i socijalno okruženje kao i na kvalitetu javnih i privatnih usluga, a mogu spriječiti osobe, posebno žene, da pristupe, ostanu i napreduju na tržištu rada, naglašava se u Konvenciji. Također, Konvencija naglašava da rodno utemeljeno nasilje i uznemiravanje nesrazmjerno utječu na žene i djevojke te je inkluzivni, integrirani i rodno odgovorni pristup koji se bavi osnovnim uzrocima i čimbenicima rizika, uključujući rodne stereotipe, višestruke i intersekcijske oblike diskriminacije i nejednake rodno utemeljene odnose moći, ključan za zaustavljanje nasilja i uznemiravanja u svijetu rada.

Niz istraživanja provedenih u Hrvatskoj potvrđuju prisutnost uznemiravanja i spolnog uznemiravanja na radnom mjestu te njegovu rodnu uvjetovanost. Tako je primjerice u okviru međunarodnog projekta "Prema sprečavanju i iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja na radnim mjestima u Hrvatskoj", u kojem Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova sudjeluje kao partnerska institucija jednako kao i Nezavisni hrvatski sindikati, a nositelj je Nezavisni cestarski sindikat, provedeno istraživanje o nasilju i uznemiravanju na radnom mjestu (poveznica: https://ncs.hr/vijest/zavrsni-izvjestaj-istrazivanja-o-nasilju-i-uznemiravanju-na-radnome-mjestu) koje je pokazalo da su žene mlađe od 50 godina na radnom mjestu izloženije seksualnom uznemiravanju (7,9% Ž i 1,1% M. i to značajno više osobe do 35 godina) te zlostavljanju/uznemiravanju/mobingu (36,6% Ž i 26,2% M; najviše u srednjoj dobnoj skupini - 36 do 50 god.), kao i diskriminaciji na temelju spola, dok su muškarci izloženiji fizičkom nasilju. Kada govorimo o zlostavljanju/uznemiravanju i mobingu najčešće se radi o ogovaranju/širenju glasina, nedodjeljivanju radnih zadataka ili pretjeranom dodjeljivanju, kritiziranju kako se obavlja posao, ignoriranju, namjernom podmetanju poslovnih problema i verbalnom vrijeđanju. Prema ovom istraživanju, tek svaki deseti ispitanik/ca koji je doživio/la spolno uznemiravanje je isto i prijavio/la, dok preostali ispitanici/e nisu prijavili doživljeno uznemiravanje jer smatraju da prijava ne bi ništa promijenila (66%), ne vjeruju da bi počinitelj/ica na kraju bio/la kažnjen/a (45%), jer je teško dokazivo (31%), zbog straha od gubitka posla (30%), zbog izostanka podrške drugih kolega (16%) te zbog straha od počinitelja/ice (11%).

U 2021. godini provedeno je i istraživanje „Na poslu želim da me se doživljava profesionalno!“ - Istraživački izvještaj o spolnom uznemiravanju na radnome mjestu u Hrvatskoj (poveznica: https://projectfrida.com/istrazivanje/) koje je provela Dunja Bonacci Skenderović, a u kojemu je 73% žena odgovorilo da su doživjele spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Udio muškaraca koji su odgovorili da su doživjeli spolno uznemiravanje na radnome mjestu je 50%. Gledajući udio pojedinačnog oblika uznemiravanja i/ili nasilja u odgovorima ispitanika/ca, najčešći navedeni oblici spolnog uznemiravanja, kod čak 90,09% ispitanika/ca, jesu neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u prisutnosti osobe. 63,78% ispitanika/ca je doživjelo požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela, 52,63% neželjene dodire, grljenje, ljubljenje, a neželjene pozive seksualne prirode 40,25%. I u ovom istraživanju čak 56,77% ispitanika/ca kao glavni razlog neprijavljivanja navodi kako smatraju da poslodavac neće ništa poduzeti, čak i kad i ako prijave spolno uznemiravanje. Značajan broj ispitanika/ca, njih 53,38% pak navodi kako su se sami/e suprotstavili/le zlostavljaču.

Osim uznemiravanja i spolnog uznemiravanja od strane kolega/ica ili nadređenih osoba, u određenim profesijama dolazi i do nasilja od strane korisnika/ca prema radnicama, a to se posebno odnosi na profesije u kojima dominiraju žene i koje pružaju usluge ili su javnog karaktera poput socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, administracije ili primjerice novinarstva.

Uznemiravanje i spolno uznemiravanje ostavlja posljedice po zdravlje radnika i radnica. Ranije spomenuto istraživanje koje je proveo Nezavisni cestarski sindikat pokazalo je da doživljeno uznemiravanje i spolno uznemiravanje ostavlja posljedice na zdravlje zaposlenika/ca obzirom da je 84% ispitanika/ca, pri čemu značajno više žena (87% Ž, 77% M), osjetilo posljedice po zdravlje, bilo da je riječ o fizičkom ili mentalnom zdravlju, zbog neprihvatljivog ponašanja koje su doživjeli na radnom mjestu. Istovremeno, na pitanje jesu li uzeli bolovanje zbog posljedica neprihvatljivog ponašanja koje su doživjeli na radnom mjestu prevladavaju negativni odgovori te je bolovanje uzela približno trećina ispitanika muškog i četvrtina ispitanica ženskog spola. Oni koji nisu uzeli bolovanje uglavnom odgovaraju da je to radi manje plaće, kao i želje da se sve „izdrži“ (pri čemu muškarci značajno češće biraju taj odgovor u odnosu na žene). Ispitanici/e koji/e su naveli/e su da su osjetili/e posljedice po zdravlje u prosjeku su češće doživljavali/e pojedini oblik nasilja.

Istraživanje o povezanosti seksualnog uznemiravanja i seksualnog napada s mentalnim i tjelesnim zdravljem žena srednjih godina objavljeno 2019. godine u Jama Internal Medicine autora/ca Thurston, Chang, Matthews i drugih (poveznica: https://jamanetwork.com/journals/jamainternalmedicine/fullarticle/2705688?resultClick=24) pokazalo je da među 304 žene srednjih godina (40 do 60 godina, bez kardiovaskularnih problema te koje su nepušačice), one s iskustvom seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu imale su značajno veće izglede za hipertenziju i probleme sa spavanjem od žena bez koje nisu imale takva iskustva. Žene koje su doživjele seksualni napad imale su značajno veće izglede za klinički značajne simptome depresije, anksioznosti i probleme sa spavanjem od žena bez iskustva seksualnih napada. Istraživanje je također pokazalo da je 19% žena iskusilo spolno uznemiravanje na radnom mjestu, a 22% seksualni napad; 10% žena iskusilo je oboje. I dok među ženama koje su iskusile seksualne napada nisu utvrđene razlike, žene koje su iskusile spolno uznemiravanje bile su više obrazovane, no s više financijskih poteškoća.

U Republici Hrvatskoj Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) bilježi trend povećanja prijavljivanja kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz čl. 156. Kaznenog zakona. Prema službenoj statistici MUP-a, 2021. godine evidentirano je sveukupno 98 prijava za kazneno djelo – Spolno uznemiravanje od čega je 85 žrtava žena (87 %) i 13 muškaraca (13 %). Komparativno gledajući godišnje trendove, ukupan broj prijavljenih slučajeva s 26 u 2017., u posljednjih 5 godina se gotovo učetverostručio.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova svake godine zaprima određeni broj pritužbi vezano uz spolno uznemiravanje pri čemu je u 2021. godini zahvaljujući građanskim inicijativama poput #nisamtražila došlo do značajnog porasta te je Pravobraniteljica obaviještena o više od 100 pritužbi, izravno ili su pritužbe obrađivane u institucijama, organizacijama ili poduzećima u kojima je došlo do spolnog uznemiravanja uz stručnu pomoć Pravobraniteljice.

Treba napomenuti da Pravobraniteljica nije tijelo koje je ovlašteno pružati direktnu zaštitu žrtvama niti progoniti počinitelje prekršaja, kaznenih djela ili bilo kakvih drugih prijestupa, već su progon i zaštita žrtava dio ovlasti policije, državnog odvjetništva, sudova, poslodavaca, inspekcija, odnosno drugih nadležnih institucija. U slučaju kada zaprimi pritužbu na spolno uznemiravanje, Pravobraniteljica, ukoliko smatra da je pritužba osnovana, prvo razmatra o kojem se obliku spolnog uznemiravanja radi, radi li se o kaznenom dijelu spolnog uznemiravanja ili nekom drugom prijestupu sa spolnim predznakom. Ukoliko se radi o kaznenom dijelu – spolno uznemiravanje iz čl. 156. KZ-a, Pravobraniteljica je temeljem članka 23. stavka 4. Zakona o ravnopravnosti spolova dužna podnijeti prijavu DORH-u te obustaviti svoje postupanje. No, ukoliko se radi o spolnom uznemiravanju koje ne kvalificira u kazneno djelo, Pravobraniteljica će uputiti pritužitelj/icu da podnese pritužbu povjereniku/ci za zaštitu dostojanstva radnika, ukoliko to već nije učinjeno i ukoliko isti postoji u radnom kolektivu pritužitelja/ice. Ukoliko je pritužba povjereniku/ci podnesena pa pritužitelj/ica nije zadovoljan/na kako je postupak proveden ili ne želi podnositi pritužbu jer ne vjeruje da će joj biti osigurana zaštita ili povjerenik/ca ne postoji, Pravobraniteljica pokreće ispitni postupak protiv poslodavca i/ili povjerenika/ce za zaštitu dostojanstva radnika ispitujući zašto žrtvi spolnog uznemiravanja nije osigurana učinkovita zaštita i počinitelju određena sankcija. Postupak završava upozorenjima i preporukama ukoliko se utvrdi neučinkovitost sustava zaštite i kažnjavanja počinitelja.

Zaštita od spolnog uznemiravanja u Republici Hrvatskoj riješena je kroz više zakona i propisa: Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o radu, Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

Iako ovakva široka regulatorna disperzija zaštite od spolnog uznemiravanja može imati svoje prednosti jer pokriva čitavu lepezu protupravnih situacija i radnji, u praksi se pokazalo da opisan sustav ipak ne nudi kvalitetnu i učinkovitu razinu zaštite žrtava i progona počinitelja, i to iz više razloga. Prvo, većina navedenih zakona i dalje nije u potpunosti usklađena s Istanbulskom konvencijom u smislu punog poštivanja standarda zaštite žrtava i priznanja rodne utemeljenosti ove vrste nasilja. Drugo, više zakona i propisa sadrži iste ili vrlo slične definicije spolnog uznemiravanja uz korištenje različite pojmovne terminologije te uz različito propisane razine kažnjavanja sličnih ili istih štetnih ponašanja što stvara pravnu konfuziju. Treće, u nekim zakonima nisu jasno određeni ovlašteni tužitelji (npr. u Zakonu o ravnopravnosti spolova) pa tako uglavnom izostaje učinkovito i odvraćajuće prekršajno sankcioniranje počinitelja. Četvrto, disciplinsko i stegovno kažnjavanje počinitelja te zaštita žrtava od strane poslodavaca, bili oni iz privatnog, državnog ili posebice iz obrazovnog sektora nije unificirano propisano te je praktički prepušteno svakom pojedinom poslodavcu/instituciji da ovu štetnu radnju i kaznu za nju, kao i rokove te postupke zaštite žrtava propiše svojim internim aktima. Peto, pravosudna praksa nije rodno osjetljiva, suci i sutkinje nisu dovoljno educirani/e za provođenje ovih postupaka pa se posljedično zakone uglavnom tumači ili doslovno, odnosno gramatički, bez razumijevanja duha određenog normativnog rješenja ili bez osiguranja potrebne zaštite žrtve, tako da nije rijedak slučaj da predmeti završe u korist počinitelja.

Unatoč svim navedenim nedostacima zakonodavnog okvira i prakse, Pravobraniteljica ističe kako je kroz 2021. godinu ipak došlo do određenih pozitivnih pomaka u smislu kvalitetnijeg normiranja ove materije kroz interne propise mnogih institucija, neke od kojih nisu niti imale propisane postupke zaštite žrtava i kažnjavanja počinitelja. Također, ističemo propisivanje strožih kazni za počinitelje pojedinih oblika nasilja te svakako uvođenje progona po službenoj dužnosti za kazneno djelo Spolno uznemiravanje, odnosno brisanje odredbe o progonu po prijedlogu žrtve. Na ove normativne deficite Pravobraniteljica je godinama ukazivala upozoravajući kako naš sustav zaštite žrtava i progona počinitelja seksualnog nasilja nije dovoljno učinkovit, niti usklađen s međunarodnim pravnim okvirom.

Istovremeno, brojke stvarno procesuiranih slučajeva, odnosno osuđenih počinitelja na godišnjoj razini za ovo kazneno djelo ostale su praktički jednoznamenkaste. Kazneno se procesuira svega nekoliko slučajeva godišnje, dok je osuđujućih presuda još i manje.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, Pravobraniteljica kontinuirano upućuje preporuke kako bi se institucionalni, pravosudni i zakonodavni okvir borbe protiv spolnog uznemiravanja unaprijedio, a to je ujedno i preduvjet stvaranja sigurnijih i zdravijih radnih mjesta za žene.

Pravobraniteljica je u Godišnjem izvješću o radu za 2021. godinu uputila sljedeće preporuke nadležnim tijelima:

(1) Osnažiti međuresornu suradnju na svim razinama, posebice između policije, državnog odvjetništva i pravosuđa, zdravstvenih i socijalnih institucija u slučajevima seksualnog nasilja.

(2) Uvesti sustavnu i redovnu edukaciju sudaca/tkinja i državnih odvjetnika/ca pri Pravosudnoj akademiji isključivo o progonu i kažnjavanju slučajeva rodno utemeljenog i seksualnog nasilja, kao i specijaliziranu edukaciju svih povjerenika/ca za zaštitu dostojanstva radnika u državnom i privatnom sektoru te uvesti redovitu edukaciju o spolnoj diskriminaciji u sve odgojne i obrazovne institucije.

(3) Zakonom o radu, propisati minimum standarda koji moraju preuzeti poslodavci iz svih sektora (državnih/javnih i privatnih) kao i sve obrazovne i ostale institucije te propisati obvezu poslodavaca preuzimanja i ugrađivanja navedenih minimalnih standarda u jedinstveni interni pravni akt, bez obzira na broj zaposlenih osoba.

(4) Osvijestiti problem i njegove posljedice na položaj žena na tržištu rada te slijedom toga i na opću ekonomsku i demografsku situaciju. Provesti javne kampanje s ciljem edukacije i osvještavanja javnosti o ovom problemu uz pokretanje zakonodavne reforme.

(5) Uključiti mušku populaciju u aktivno suzbijanje ovih (ali i drugih) oblika diskriminacije nad ženama.

(6) Potpisati i ratificirati Konvenciju br. 190 o sprječavanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada („Convention concerning the elimination of violence and harassment in the world of work“), koju je (2019.) donijela Međunarodna organizacija rada, a kojom se državama članicama nalaže poduzimanje niza mjera s ciljem prevencije i sprječavanja rodno utemeljenog nasilja i uznemiravanja u području zapošljavanja i rada, ističući da su žrtve tih oblika nasilja najčešće djevojke i žene.

(7) Obvezati sva poduzeća kojima je jedini ili većinski osnivač/vlasnik Republika Hrvatska i/ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da redovno objavljuju podatke o broju postupaka provedenih povodom zahtjeva za zaštitu dostojanstva na svojim web-stranicama.

(8) Osnažiti sve postojeće nacionalne preventivne mehanizme.

KRATKI FILM:

Pogledajte kratki dramski film Doublespeak - koji je napisala i režirala Hazel McKibbin, a producirala Stephanie Fine na temu spolnog uznemiravanja na radnom mjestu. Film prikazuje Emmu koja već neko vrijeme radi u jednom poduzeću, suočavajući se s stalnim uznemiravanjem od strane starijeg nadređenog po imenu Peter. Konačno je podnijela prijavu protiv njega i sada treba čuti rezultate istrage svoje tvrtke. Film vrlo plastično pokazuje zbog čega je potrebno kvalitetnije zakonski normirati procedure koje tvrtke provode u slučajevima spolnog uznemiravanja, kao i važnost njihove edukacije.