22. rujan - Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se svake godine kao spomendan na dan kada je u zgradi Općinskog suda u Zagrebu 22. rujna 1999. godine Mato Oraškić usmrtio tri žene – svoju suprugu, njenu odvjetnicu i sutkinju te teško ranio djelatnicu Suda. Prisjećajući se ovih tragičnih okolnosti i još jednom se obvezujući da je nužno osigurati da se ovakve ili slične tragedije nikada više ne ponove, iznova preispitujemo da li su dovoljni napori koje društvo u cjelini, ali i svatko od nas ponaosob u skladu sa svojim mogućnostima poduzima, sve kako bi se na odgovarajući način adresiralo nasilje nad ženama, uključujući nasilje u obitelji te prije svega pružilo nužno potrebnu žurnu, ali i rodno osjetljivu pomoć žrtvama počinjenog nasilja.

Međutim, ponovno i ove godine dolazimo do zaključka da nismo učinili dovoljno, da možemo i moramo više. Svakodnevni realitet u kojem svjedočimo daljnjoj brutalizaciji rodno utemeljenog nasilja, ubojstvima žena koja su se mogla spriječiti da je sustav reagirao pravovremeno i na odgovarajući način, prepoznavajući prije svega rizične čimbenike i okidače kod nasilnika, kontinuirano nas demantira i pokazuje nam da je put do osiguranja stvarne i odgovarajuće zaštite žrtvama rodno utemeljenog nasilja još uvijek dugačak i neizvjestan. Jednako kao i činjenica da smo kao društvo zakazali u osiguranju možda i najvažnijeg aspekta u kontinuiranoj borbi protiv rodno utemeljenog nasilja – učinkovitoj prevenciji.

Jer, kada govorimo o rodno utemeljenom nasilju, govorimo o jednom od najsustavnijih i najčešćih oblika kršenja ljudskih prava žena na svijetu. Ono predstavlja značajan te globalno iznimno raširen društveni problem. Hrvatska po tom pitanju nažalost nije izuzetak. Patrijarhalni društveni poredak u kojem još uvijek živimo i neravnopravni odnosi te obrasci koje on podrazumijeva, neizbježno sa sobom nose povećanu stopu, odnosno raširenost različitih oblika diskriminacije prema ženama, kao i rodno utemeljenog nasilja. Jer, korijeni različitih oblika diskriminacije i nasilja protiv žena upravo se temelje u neravnopravnim odnosima moći između žena i muškaraca i u nesrazmjeru povezanih nepravdi koje podnose većinom žene, a na što ukazuje sva relevantna statistika.

Promatrajući pojavnost nasilja u obitelji kao oblika nasilja protiv žena u Hrvatskoj, Pravobraniteljica kontinuirano ukazuje na alarmantne podatke te već godinama postojan i sve izraženiji trend - broj kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji se u razdoblju od zadnjih 8 godina učetverostručio (s nešto preko 2.000 evidentiranih djela u 2015., došli smo na preko 8.000 ovih djela u 2023.), dok se broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji istovremeno i u istom razdoblju praktički prepolovio (sa skoro 14.000 u 2015., na ispod 8.000 u 2023.).  Dodatno, u 2023. godini je po prvi put, otkad se prati statistika nasilja nad ženama i među bliskim osobama, broj evidentiranih kaznenih djela pretekao broj evidentiranih prekršaja (prekršaja nasilja u obitelji je zabilježeno – 7.675, a kaznenih djela među bliskim osobama – 8.460). Navedeni višegodišnji trend upućuje na zaključak na koji Pravobraniteljica već godinama upozorava, a to je da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji zapravo nije ustrojen na način da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja kroz prevenciju, edukaciju i obrazovanje, već se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja kroz penalnu politiku.

Također, povodom nedavnih tragičnih slučaja ubojstava žena, Pravobraniteljica ponovno, kao i nažalost već nebrojeno puta do sada, izražava ozbiljnu zabrinutost zbog nastavka eskalacije ubojstava žena i ove 2024. godine. Prema statističkim podacima koje Pravobraniteljica vodi u okviru Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu i izvještavanje o slučajevima ubojstava žena – „Femicide Watch“, čija je osnivačica još od 2017. godine, u 2024. godini s dosad počinjenih 12 slučajeva ubojstava žena razvidno je da se eskalacija nasilja na žalost sviju nas nastavlja. Kada navedene statističke podatke usporedimo s podacima iz 2023., vidljivo je da je te godine zabilježeno ukupno 23 ubojstva u Hrvatskoj (4 manje nego 2022. i 7 manje nego 2021.), od čega je bilo ukupno 9 ubijenih žena (4 manje nego 2022. i 6 manje nego 2021.) - od kojeg broja su njih 5 ubili intimni partneri (bivši ili sadašnji partneri/supruzi).

I upravo je činjenica da većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine zapravo njihovi najbliži, supruzi, partneri ili bivši partneri, dok veliki broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos, da bi u nekim slučajevima svjedočili tzv. ubojstvima iz časti, duboko zabrinjavajuća i upozorenje da je sustavne promjene nužno poduzeti odmah. Također, ono što je dodatno vidljivo i poprima obilježja svojevrsnog trenda, kojeg ne smijemo zanemariti, jest činjenica da sve češće zamjećujemo i da su u određenom broju slučajeva sinovi ti koji ubijaju svoje majke – ove su godine tri ubojstva žene bila počinjena od strane njihovih sinova (2023. u dva slučaja sin je ubio majku). Ovakav negativan stabilan trend ubojstava žena među bliskim osobama uklapa se zapravo u već navedeni generalni trend brutalizacije nasilja prema ženama i posljedica je, opet, uglavnom neučinkovitog sustava suzbijanja nasilja prema ženama.

Posljednjih 10-tak godina vidljivi su određeni pomaci u adresiranju problematike nasilja u obitelji u Hrvatskoj. Svjedočimo i recentnim izmjenama kaznenog zakonodavstva s ciljem dodatnog unaprjeđenja sustava zaštite žrtava rodno utemeljenog nasilja i procesuiranja počinitelja. Kada govorimo o recentnim izmjenama Kaznenog zakona u vidu uvođenja novog kaznenog djela – teškog ubojstva ženske osobe (femicida), Pravobraniteljica napominje kako je prerano davati ocjene o učinku zadnjih zakonskih izmjena s obzirom na to da još nemamo niti jedan slučaj pravomoćne sudske presude za ovo novo kazneno djelo. No, naglašavamo stav Pravobraniteljice koji ističe već godinama, a to je da izmjene kaznenog i drugih represijskih zakona same po sebi neće nužno doprinijeti rješenju problema jer se zakonodavnom represijom uvijek adresiraju posljedice nasilja (ubojstva/femicida), a ne uzroci. Prevencija je tu posredna, a ne direktna. Drugi ključni problem je što zakonske izmjene ne prate sustavno prikupljanje podataka, stručna i dubinska analiza sustava te strateški dokumenti izrađeni od strane struke, a koji bi trebali osigurati održivost i potrebnu društvenu arhitekturu za provedbu (izmijenjenog) zakonodavstva. Na posljedice takvog pristupa, koje registrira i Temeljno evaluacijsko izvješće GREVIO Odbora za Republiku Hrvatsku o provedbi Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – Istanbulske konvencije, Pravobraniteljica već godinama upozorava. Rezultat takvog načina borbe protiv rodno utemeljenog nasilja, koji se, kako je rečeno, oslanja prije svega na penalnu politiku, redovito su niske kazne, koje se u Hrvatskoj i dalje izriču gotovo uvijek uvjetno i u okviru zakonskih minimuma.

Stoga je svakako ključno pitanje, kada govorimo o zakonodavstvu, pravilna primjena postojećih propisa i nužno razumijevanje od strane svih dionika i javnosti, da je rodno utemeljeno nasilje javno-društveni problem i kao takvog ga je potrebno strože kažnjavati. Također, rješenje problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise, upravo zato jer je žrtvama rodno utemeljenog nasilja potrebno osigurati stvarnu i učinkovitu zaštitu, a ne samo deklaratornu i formalnu.

Povodom obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama Pravobraniteljica također naglašava da i seksualno nasilje, kao jedan od oblika rodno utemeljenog nasilja, ostavlja razorne posljedice na žrtve te i njega karakterizira neodgovarajući odgovor sustava, kao i iznimno zabrinjavajući visok postotak tamnih brojki, odnosno neprijavljenih i neprocesuiranih slučajeva. Radi se ujedno o nasilju u kojem je počinitelj (uvijek ili gotovo uvijek) muškarac, a žrtva je, upravo zbog svog spola - žena ili djevojčica. Dodatno, u ovakvim se slučajevima nasilja prvenstveno problematiziraju žrtva i njezino ponašanje, a ne počinitelj, zbog dobro nam poznate prevladavajuće patrijarhalne paradigme široko rasprostranjene u hrvatskom društvu. Tako su žrtve seksualnog nasilja često izložene predrasudama i stigmatizaciji, na što Pravobraniteljica kontinuirano u svom radu ukazuje, zbog čega se isto u velikom broju slučajeva ne prijavljuje ili se, najčešće u slučaju seksualnog uznemiravanja, prijavljuje anonimno.

Silovanje, kao jedan od najtežih oblika seksualnog nasilja, na žrtve ostavlja dugoročne i nesagledive posljedice. Prema statističkim podacima MUP-a, u 2023. evidentirana su ukupno 194 kaznena djela silovanja što je za 22 kaznena djela ili 10% manje nego u 2022., kada je bilo evidentirano 216 kaznenih djela silovanja (čl.153. KZ-a). Pritom su sve žrtve bile ženskog spola. Analizom podataka vidljivo je kako je broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u 2023. identičan tom broju u 2021. godini. Od ukupno navedenih kaznenih djela, njih 100 (udio od 51,5%) počinjeno je na štetu članova/ica obitelji i bliskih osoba (60% u 2022.).

Značajan problem i zapreku prijavljivanju najtežih oblika seksualnog nasilja predstavljaju i destruktivni mitovi o seksualnom nasilju, kao i relativiziranje traume žrtava, ali nerijetko i sekundarna viktimizacija, nerazumijevanje i nesenzibiliziranost od strane nadležnih institucija kada se žrtve odvaže prijaviti nasilje, čime se sve dovodi u pitanje učinkovita borba protiv ovoga problema i posljedično odlučnost žrtava da o tome progovore. Pravobraniteljica i ovdje uporno naglašava kako su kazne za počinitelje preblage, a trajanje sudskih postupaka predugo, što kod žrtava dodatno stvara osjećaj bespomoćnosti i nepovjerenja u sustav.

Tako da su i kada govorimo o problematici seksualnog nasilja u sustavu potrebne korjenite i žurne promjene.

Pravobraniteljica u svojim preporukama, na temelju dugogodišnje prakse, u vidu rješavanja individualnih pritužbi, praćenja dostupnih pokazatelja te provedenih istraživanja i analiza, upućuje na nužnost unaprjeđenja sustava te osiguranja:

1. Sustavne i kontinuirane edukacije svih nadležnih tijela koja postupaju sa žrtvama seksualnog nasilja, a koje bi obuhvaćale i primjenu rodno senzibilnog tretmana prema žrtvama seksualnog nasilja kao i primjenu međunarodnih standarda.
2. Uvođenja sveobuhvatnog seksualnog odgoja i obrazovanja, uključujući teme o ravnopravnosti spolova kao obvezatnog nastavnog sadržaja na svim obrazovnim razinama, a ne isključivo kroz među-predmetne teme.
3. Daljnjeg jačanja međuresorne suradnje svih nadležnih tijela, a u cilju prevencije i pružanja pomoći žrtvama seksualnog nasilja.
4. Dosljedne primjene Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

Također, iskustva iz prakse Pravobraniteljice, a na što nas upućuje i recentni slučaj neodgovarajuće regulacije sankcioniranja nepravomoćno osuđenog osječkog ginekologa od strane njegova sada već bivšeg poslodavca (KBC Osijek), upućuju na nužnost uspostave učinkovitog i adekvatnog internog pravnog okvira koji bi, osim osiguranja odgovarajuće zaštite žrtve, omogućio prijavljivanje i radno-disciplinsko procesuiranje rodno utemeljenog nasilja, odnosno spolnog uznemiravanja, diskriminacije te drugih spolnih delikata kao i imao ustrojene kazne za teška kršenja radnih i ugovornih obveza i povreda dostojanstva.

Prema stajalištu Pravobraniteljice, četiri su osnovna temelja učinkovite borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i njegovih uzroka: 1. Rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, prije eskalacije rodno utemeljenog ili nasilja u obitelji te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja (uz jačanje svih nacionalnih preventivnih  mehanizama); 2. Društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman; 3. Sveobuhvatna edukacija pravosuđa i svih drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju, kao i sustavna edukacija o nenasilnim metodama rješavanja sukoba i prihvaćanju različitosti koja mora biti integrirana u obrazovni sustav na svim društvenim razinama; 4. Nulta tolerancija na rodno utemeljeno nasilje, odnosno najstroža primjena postojećih propisa uz izricanje kazni u okvirima zakonskih maksimuma.

I tako se na samome kraju ponovno vraćamo pitanju nedostatne sveobuhvatne prevencije, kao i nedovoljnoj edukaciji i senzibilizaciji struke, ali i društva u cjelini.

Na navedeno, kao i na nužne promjene, nas upućuje i Temeljno evaluacijsko izvješće GREVIO Odbora za Republiku Hrvatsku o provedbi Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – Istanbulske konvencije. Navedeno Izvješće kroz svojih 70-ak preporuka šalje ključnu i nažalost očekivanu poruku da Hrvatskoj i nadalje nedostaju:

• razvoj i dosljedna primjena rodno osjetljivih sveobuhvatnih politika za rješavanje različitih oblika rodno utemeljenog nasilja (uključujući genitalno sakaćenje, prisilne brakove, prisilne pobačaje, prisilnu sterilizaciju, femicid, uhođenje i dr.),
• sustavna prevencija,
• edukacija stručnjaka i stručnjakinja na svim razinama.
  

Učestalo se pozivajući na istraživanja, statističke analize i nalaze Pravobraniteljice, nalazi iz Izvješća GREVIO Odbora potvrđuju probleme u sustavu na koje Pravobraniteljica već godinama upozorava kroz svoja izvješća o radu i brojne preporuke.

Jer, jedino dosljednim i odlučnim djelovanjem radi uklanjanja samih uzroka rodno utemeljenog nasilja, pravilnom primjenom postojećih propisa te kontinuiranim unaprjeđenjem i prilagodbom novonastalim okolnostima i izazovima, može se uistinu graditi društvo nulte tolerancije na sve oblike rodno utemeljenog nasilja i nasilja u obitelji. Pritom je nužno uvijek iznova ponavljati da je problem rodno utemeljenog nasilja problem svih nas, cijeloga društva. I jedino promjenom svijesti, negativnih stavova i obrazaca, otvara se put razumijevanju, uvažavanju i slobodi u različitostima.

U tom smislu, institucija Pravobraniteljice će i nadalje sve svoje napore i kapacitete usmjeriti u daljnje unaprjeđenje sustava edukacije, prevencije i podrške žrtvama.