Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova sudjelovala je na međunarodnom simpoziju na temu koncepta otuđenja od roditelja s kritičkim osvrtom, koji je u organizaciji „SOS Rijeka Centra za nenasilje i ljudska prava“ održan 30. studenog 2021. godine.

Simpozij je putem internetske platforme pratilo oko 300 sudionika, a  izlaganja su održale dr.sc. Joan Meier, profesorica kliničkog prava i direktorica Nacionalnog pravnog centra za obiteljsko nasilje na Sveučilištu George Washington (Washington, SAD), dr.sc. Jean Mercer, psihologinja i profesorica na Sveučilištu Stockton (New Jersey, SAD) te dr.sc. Ruth Halperin Kaddari, profesorica prava na Sveučilištu Bar-Ilan (Izrael) i dugogodišnja članica UN Odbora za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). 

Dr.sc. Joan Meier je predstavila svoje istraživanje o utjecaju primjene koncepta roditeljskog otuđenja na ishode sudskih postupaka vezanih uz skrbništvo nad djecom. Istraživanje provedeno na uzorku od preko 4300 slučajeva pokazuje da američki sudovi u znatno manjoj mjeri poklanjaju vjeru navodima majki koje ukazuju na nasilje očeva prema njima ili djeci, ako očevi pritom istaknu da su navodi usmjereni na otuđenje od roditelja, te da u tom slučaju u odnosu na majke postoji dvostruko veći rizik od gubitka skrbništva. S druge strane, u slučajima kada su očevi isticali navode o nasilju majki, a majke ukazivale da su optužbe iznesene u cilju otuđenja djeteta od majke, navedene okolnosti nisu imale bitan utjecaj na stopu slučajeva u kojem su očevi gubili skrbništvo nad djecom.

Zamjenik pravobraniteljice Kristijan Kevešević se uključio u raspravu s pitanjem mogu li se u konceptu otuđenja roditelja identificirati konkretni uzroci koji dovode do opisanog dispariteta u sudskim postupcima, pri čemu je dr.sc. Joan Meier ukazala da je teorija roditeljskog otuđenja koncept koji je u samom svojem korijenu stereotipan jer polazi od pretpostavke da su majke sklonije otuđenju djeteta od drugog roditelja te se zasniva na naslijeđenom povijesno-kulturološkom konceptu u kojem se očeve nije optuživalo za nasilje nad ženama i djecom, već se ono toleriralo.

Dr.sc. Jean Mercer je u svom izlaganju istaknula najčešće razloge zbog kojih dijete odbija kontakte s jednim od roditelja te ukazala da zastupnici koncepta roditeljskog otuđenja samo otuđenje tretiraju kao oblik nasilja nad djetetom te da je djeci izloženoj roditeljskom otuđenju potrebno pružiti poseban psihološki tretman. U mnogim zemljama sudovi su prihvatili argumentaciju o roditeljskom otuđenju te roditeljima s otuđujućim ponašanjem određivali mjere separacije od djeteta u trajanju od najmanje 90 dana uz posebnu terapiju vezanu uz ponovno uspostavljanje osobnih odnosa s djetetom. Nadalje, dr.sc. Mercer je istaknula da nema pouzdanih dokaza na temelju kojih se roditeljsko otuđenje može razlučiti od ostalih oblika djetetova odbijanja kontakta s roditeljem, niti uspostavljenog protokola za utvrđivanje roditeljskog otuđenja. Terapije koje se primjenjuju u slučaju roditeljskog otuđenja se nisu pokazale niti učinkovitima niti sigurnima, a prisutan je rizik da će dijete biti povjereno na skrb nasilnom roditelju.

Dr.sc. Ruth Halperin Kaddari je izložila međunarodne modele ukazivanja na prisutnost roditeljskog otuđenja u zemljama, smatrajući taj fenomen ugrožavanjem ljudskih prava žena. Posebno je pritom istaknula tzv. shadow izvješća o provedbi UN Konvencije za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Nadalje, ukazala je na stajališta GREVIO-a (Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) o važnosti zaštite djece koja su svjedočila nasilju u obitelji te na čl.31. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koji nalaže poduzimanje potrebnih zakonodavnih ili drugih mjera kako bi se osiguralo da se, pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja obuhvaćene područjem primjene Konvencije.